Da li je u Hrvatskoj uopće moguć građanski neposluh?

Povijest je pokazala da se s građanskom neposlušnosti može daleko stići. Zamislite samo lica naših političara kad vide da, na primjer, ljudi jednostavno odluče ignorirati novi zakon o porezima na nekretnine, za koji je vrlo velika vjerojatnost da će se izglasat na ovaj ili onaj način. 

Jedna od najvećih grešaka moje generacije je da u školi, a ni doma, nismo ništa naučili o građanskom životu, pravima građanstva i našoj ulozi u političkom životu. Zašto je svima potrebna građanska edukacija, starima i mladima? Prvenstveno zato što je ona osnova za dobar i pošten život.

Jedna od prvih posljedica građanskog odgoja bi bio odaziv na izbore, jer bi ljudi shvatili da svojim glasom biraju svoje predstavnike, a ne političare. Ipak, političar, danas profesija, je nekad bio posao filozofa, pisaca, znanstvenika i velikih vojskovođa koji su svojim iskustvom zajedno vodili narod. A i željom za napretkom. A kako to danas izgleda?

Mi svi danas živimo, točnije preživljavamo, u državi koja počiva na neodlučnosti i strahu svojih građana. U nekom trenu pojavio se žar građanskog neposluha, kojeg su započeli studenti, kao grupa koja se u tom trenutku educirala, upoznavala svijet i koja je trebala biti bolja budućnost svih u Hrvatskoj. I što se dogodilo?

Umjesto da ih podržimo, svi zajedno, i da se taj bunt putem običnog čovjeka prelije u sve sfere života, kako bi napokon ljudi osjetili da imaju moć upravljanja vlastitim životom u svojim rukama (koji momentalno upravlja plaća i sve što s njom ne može), ne… Ljudi su, valjda šokirani ili jednostavno uplašeni, nekim novim klincima, koji žele bolje za sebe, odlučili da su oni bahati i razmaženi članovi povlaštene klase kojima je dosadno u životu.

Je li tu u pitanju „kratkovidnost“ našeg naroda? Ili je u pitanju činjenica da nikad nismo bili svoji gospodari? I sad, kad napokon imamo svoju državu, i u teoriji imamo kontrolu nad svojom sudbinom, jedan drugome podstavljamo nogu?

Tužna je istina da većina ljudi nije svjesna da je moć u brojkama, a da dio građanskog odgoja je i građanski neposluh. Građanski neposluh je odbijanje naroda da provede, ili čak i prizna, postojanje naredbe, uredbe ili novog zakona ne koristeći fizičko nasilje.

Povijest je pokazala da se s građanskom neposlušnosti može daleko stići. Zamislite samo lica naših političara kad vide da, na primjer, ljudi jednostavno odluče ignorirati novi zakon o porezima na nekretnine, za koji je vrlo velika vjerojatnost da će se izglasat na ovaj ili onaj način. Računi stižu na kućne adrese, a novaca nigdje. Ljudi jednostavno na plaćaju porez. Sigurno bi se u vrlo kratko vrijeme pojavio neki novi političar koji bi na sav glas hvalio građansku hrabrost i skupio par glasova na njima, ali ubrzo bi se pokazalo njegovo pravo lice, kao i svih drugih.

Ali upornim odbijanjem prihvaćanja zakona koji nikome ne ide u korist, osim državnom aparatu koji iz dana u dan raste, bi mogao biti veliki korak za narod koji se u proteklih 20 godina više bavio Domovinskim ratom, bitnim pitanjem kome je djed bio ustaša ili partizan ili kako su se susjedi naglo obogatili.

Istina da se zadnje vrijeme pojavila iskra želje i strasti pojedinaca da se bore za svoju sudbinu. Ponekad ti pojedinci se uspiju i okružiti ljudima, svojim istomišljenicima, koji se barem usude na glas reći da nešto ne funkcionira ili da je pokvareno.

Jedan od njih je i Ivan Pernar, mladi političar, kojeg stariji dio našeg društva uglavnom ne može smisliti i smatra klaunom. Razlog tome je da ne vide da svi oni fini uglađeni političari, pristojni i educirani, pune džepove njihovim novcem, plaćaju si nepostojeće poslovne puteve, naknadu za razdvojenost od obitelji, puteve u SAD i još niz drugih izmišljenih obveza, što u javnost teško i stigne.

Ali ne, problem su mladi koji su se usudili otvoriti oči i pogledati svijet oko sebe i zaključiti da oni nemaju namjeru tako živjeti. Naravno, bunili su se i branitelji, odgojno-obrazovni radnici, tvornički radnici, i svima od njih je naš narod uspio pronaći zamjerku i razlog zašto oni ruše mir u društvu.

Kakav je to mir u društvu kad nam stari kopaju po kontejneri da bi se prehranili? Kakav mir imaju građani države koji s mukom očekuju plaću znajući da će ju odmah dalje proslijediti? Koji je to mir u društvu koje zaklapa oči i ne želi pomoći onim najslabijima – starima, djeci i životinjama? To nije mir. To je strah. A strah je ubojica zdravog razuma. 

Dana Radović