Katastrofalna demografska slika Hrvatske

Treći problem, koji je evidentan, je taj što ne postoji službeni sistem podrške za najbolje. Naši najbolji znanstvenici, istraživači, proizvođači i inovatori u Hrvatskoj ne mogu dobiti nikakvu potporu s kojom bi mogli razvijati uspješne ideje, a jednom i posao.

Počela je nova školska godina, a u novinama se pojedine škole hvale kako imaju više upisanih prvašića nego prošle godine. Uzevši u obzir da svjetska populacija iz dana u dan raste, da postoje lijekovi za većinu bolesti i da je hranu lakše uzgojiti nego ikad ranije – izjava je smiješna.

Ali taj okrutni humor je stvarnost Hrvatske države. Kad si čovjek da truda i malo potraži uzroke tog trenda, barem tri uzroka pronađe u par minuta. Prvi razlog demografskog pada, koji ima najveći utjecaj, je opća depresija u našem narodu koja se iz dana u dan produbljuje. Kako netko može biti sretan kad ne može sebi, ni svojoj obitelji, ništa priuštiti? Kako bi se trebao osjećati čovjek koji svaki dan radi, trudi se, ide bolestan na posao, a plaća mu je crkavica?

Drugi problem, uz opću depresiju, je usađeni strah od autoriteta i borbe za sebe općenito. Koliko puta smo svi čuli kao mali od naših djedova i baka, pa čak i roditelja, nemoj bez veze dizati galamu? Ili tako nešto slično? Pusti to… je uglavnom bio odgovor. I zahvaljujući takvim stavovima, kad bi se netko i usudio boriti za sebe, na glas pokazati nepravdu ili laž, brzo bi ga njegovo društvo ukorilo na njegovoj „nekulturi“ i vratilo „u red“.

Škola je najbolji primjer kako se negativni trendovi u Hrvatskoj predstavljaju kao „pobjede“ političkih opcija. Dobivene podatke raznih istraživanja je samo potrebno dobro pregledati i iz njih izvući konkretne brojke iz kojih se daje naslutiti da je situacija bolja, ili jako dobra, naspram prošle Vlade. A sve podatke koji pokazuju negativne trendove, ili koji nisu na čast političarima, sakriti ispod tepiha.

Isto tako, škola je plodno tlo da se djecu od sedme godine života uči redu, radu i pravilima ponašanja. Na pitanja postavljana van nastavnog programa rijetko se odgovara. A često se zna dogoditi da se i djeca koja imaju razvijeniju maštu, ili vole propitivati informacije koje su im prezentirane kao činjenice, smatraju problematična i „lošim“ učenicima. Takva djeca, koja su „izvan okvira“, i koja bi se u razvijenijim državama smatrala naprednima, kod nas tretiraju kao problemi.

I tu se stvara začarani krug mediokriteta. Na primjeru „drugačije“ djece druga djeca vide da im je pametnije šutjeti i kimati glavom na sve što učitelji i profesori kažu, jer ipak oni su zakon i uvijek u pravu, i tu se stvara plodno tlo za stvaranje ljudi s usađenim načinom razmišljanja koji će prihvatiti bilo kakav autoritet, bez ikakvog propitivanja.

Treći problem, koji je evidentan, je taj što ne postoji službeni sistem podrške za najbolje. Naši najbolji znanstvenici, istraživači, proizvođači i inovatori u Hrvatskoj ne mogu dobiti nikakvu potporu s kojom bi mogli razvijati uspješne ideje, a jednom i posao. Jer pomažući jednom čovjeku s dobrom, isplativom idejom, Hrvatska zapravo ulaže u sebe.

Ako čovjek ima dobar izum ili proizvod, koji je dobro prezentirao tržištu (koje je danas globalno) pronaći će kupca. A ako je proizvod prodan, onda ga netko mora i napraviti, što znači da će se povećati potreba za zapošljavanjem novih ljudi.

Ako se ne ulaže u projekte budućnosti, kao što su tehnologija, ekologija, proizvodnja hrane, i ako se u školama ne budu počivale osnove za preživljavanje, svakoj slijedećoj generaciji će biti još gore.

Ali, nikad nije prekasno da se počne iznova. I to ne mora pokrenuti država. To mogu pokrenuti roditelji sa svojom djecom, zatim u taj krug uvesti druge roditelje i sve ljude koji su voljni sudjelovati. Uvijek se može tražiti potpora grada ili županije (postoje mnogobrojne potpore za udruge i zadruge koje imaju socijalno djelovanje) i na taj način pokrenuti lavinu pozitivnih promjena.

Bez obzira koliko je situacija loša, ili samo izgledala loša, poanta je da svatko može mijenjati svoju mikro-okolinu. A mijenjanjem mikro-okolina s vremenom će se stvoriti mala okolina. I kad se spoji više malih okolina, stvorit će se društvena okolina koja živi pozitivno, prilagođena prirodi i svojim mogućnostima.

Svako društvo mora doći do dna, osjetiti očaj neimaštine, da bi se nešto mijenjalo. Pitanje je: Koliko duboko moramo mi ići da bi se ljudi aktivirali?

Dana Radović